Arhiepiskop Proklo od Konstantinopola

Proklo (grčki: Πρόκλος , latinski: Proclus, ? - jul 446/447) je bio arhiepiskop Konstantinopola od 434. do smrti 446/447.

Biografija

Prijatelj i, vrlo vjerojatno, učenik sv. Jovana Hristozoma, Proklo je postao tajnikom carigradskog nadbiskupa Atika (406.–425.), koji ga je zaredio za đakona i kasnije za svećenika. Atikov nasljednik Sizinije I. (426.–427.) posvetio ga je za biskupa Cizika, metropole provincije Helespont, no tamošnji Nestorijanci odbili su ga primiti te je ostao u Carigradu. Po Sizinijevoj smrti slavni Nestorije naslijedio je carigradskog nadbiskupa (428–431.), a početkom 429. godine na festivalu Bogorodice Marije (Theotokos) Proklo je izrekao svoju proslavljenu propovijed (besjedu) o utjelovljenju, koja je kasnije umetnuta u početak akata sabora u Efezu (431. godine).

Kad je nadbiskup Maksimijan (431.–434.) umro na Veliki ili Sveti četvrtak, Proklo je odmah ustoličen za carigradskog nadbiskupa dopuštenjem cara Teodozija II. i biskupa okupljenih u Carigradu. Njegova prva briga bila je sprovod njegovih prethodnika, a potom je obojici patrijarha, Ćirilu Aleksandrijskom i Ivanu Antiohijskom, uputio uobičajena sinodička pisma u kojima je najavio svoje imenovanje, a obojica su ga odobrila.

Godine 436. biskupi u Armeniji konzultirali su Prokla o stanovitim doktrinama što su postojale u njihovoj zemlji i koje su se pripisivale Teodoru Mopsuestijskom, tražeći njihovu osudu. Proklo je sljedeće godine odgovorio na slavno pismo poznato kao Toma Armencima (Tomus ad Armenios), a koje je poslao istočnim biskupima, tražeći od njih da ga potpišu i da se pridruže osudi nauka koje su Armenci bili iznijeli. Oni su, naime, odobravali pisma, ali su zbog poštovanja prema Teodoru oklijevali osuditi nauke koji su mu se pripisivali. Proklo je odgovorio da, iako je želio da se ekstrakti pridruženi njegovom Tomi osude, nije ih pripisao Teodoru ili bilo kojoj drugoj osobi, jer nije želio osuditi niti jednu osobu, već je htio osuditi nauke koje je smatrao krivim.

Reskript cara Teodozija II. koji je nabavio Proklo, izražavao je njegovu želju da svi trebaju živjeti u miru i da se ne smije imputirati ništa i nikoga onomu tko je umro u zajednici s Crkvom, uspio je na koncu smiriti oluju. Čitava afera vidno je pokazala Proklovu umjerenost i taktičnost. Godine 438. prenio je relikvije sv. Ivana Zlatoustog iz Komane (lat. Comana Cataoniae ili Aurea) iz Kapadokije natrag u Carigrad, gdje ih je s velikim počastima pohranio u Crkvi Dvanaestorice apostola. Ovaj je postupak pomirio Crkvu sa sljedbenicima sv. Ivana Zlatoustog, koji su se bili razdvojili zbog nadbiskupa i koji su to smatrali nepravednim.

Proklo je 439. godine, na zahtjev deputacije iz Cezareje u Kapadokiji, izabrao za svog novog biskupa Talasija, koji će uskoro biti imenovan pretorskim prefektom Istoka.

U vrijeme nadbiskupa Prokla Trisagion je ušao u upotrebu. Govori se da je u to vrijeme u Carigradu četiri mjeseca trajao snažan potres, tako da su ljudi morali napustiti grad i utaboriti se u poljima. Proklo je umro najvjerojatnije u srpnju 446. godine. Čini se da je bio mudar, umjeren i pomirljiv, ali ponekad i strastven, te se strogo pridržavao samog pravoslavlja, da bi one koji su se od njega razlikovali pobijedio uvjerenjem, a ne silom.

Radovi

Proklova djela sastoje se od 20 propovijedi (od kojih su neke sumnjive autentičnosti). Pet ih je objavio kardinal Mai, od kojih su sačuvane njih samo 3 i to u sirijskoj verziji, dok su grčke verzije izgubljene; 7 pisama, zajedno s nekoliko istih kojima su mu se obratile druge osobe; i nekoliko fragmenata drugih pisama i propovijedi. Prokla je citirao Cotton Mather u svom djelu pod naslovom Psalterium Americanum (komentar na Knjigu Psalma) zbog njegovih pogleda na Knjigu Psalma. Mather izravno navodi Prokla u citatu u pet redaka o svrhama čitanja psalma.

Literatura

Šagi-Bunić, T. Janko. 2009. Kristologija Prokla Carigradskog. Kršćanska Sadašnjost. Zagreb.

Vanjske veze

St Proclus of Constantinople Orthodox Synaxarion (November 20)
Prologue from Ochrid by St. Nikolai Velimirović
St. Proclus, Patriarch of Constantinople article from the Catholic Encyclopedia

Prethodi:
Maksimijan

Arhiepiskop Konstantinopola
434–446

Slijedi:
Flavijan

Episkopi Bizanta i Patrijarsi Carigrada

Episkopi Bizant
(do 330)

Sveti Andrija • Stahije • Onisim • Polikarp I • Plutarh • Sedekion • Diogen • Elevterije • Feliks • Polikarp II • Atenodor • Evazije • Lavrentije • Alipije • Pertinaks • Olimpijan • Marko I • Filadelf • Kirijak I • Kastin • Eugenije I • Tit • Dometije • Rufin • Prob • Metrofan • Aleksandar

Arhiepiskopi Konstantinopola
(330–451)

Aleksandar • Pavle I • Euzebije • Makedonije I • Eudoksije • Evagrije • Demofil • Maksim I • Grigorije I • Nektarije • Jovan I Hriuostom • Arsakije • Atik • Sisinije I • Nestorije • Maksimijan • Prokle • Flavijan • Anatolije

Patrijarsi Carigrada
Vizantijski period (451–1453)

Anatolije • Genadije I • Akakije • Fravita • Eufemije • Makedonije II • Timotije I • Jovan II • Epifanije • Antim I • Mena • Evhtihije • Jovan III • Jovan IV • Kirijak II • Toma I • Sergej I • Pir • Pavle II • Petar • Toma II • Jovan V • Konstantin I • Teodor I • Georgije I • Pavle III • Kalinik I • Kir • Jovan VI • German I • Anastazije • Konstantin II • Nikita I • Pavle IV • Tarasije • Nikifor I • Teodot I • Antonije I • Jovan VII • Metodije I • Ignjatije • Fotije I • Stefan I • Antonije II • Nikola I • Eufimije I • Stefan II • Trifun • Teofilakt • Polievkt • Vasilije I • Antonije III • Nikola II • Sisinije II • Sergej II • Eustahije • Aleksije • Mihajlo I • Konstantin III • Jovan VIII • Kozma I • Evstratije • Nikola III • Jovan IX • Lav • Mihajlo II • Kozma II • Nikola IV • Teodot II • Neofit I • Konstantin IV • Luka • Mihajlo III • Kariton • Teodisije I • Vasilije II • Nikita II • Leontije • Dositej • Georgije II • Jovan X • Mihajlo IV^† • Teodor II^† • Maksim II^† • Μanuel I^† • German II^† • Metodije II^† • Manuel II^† • Arsenije^† • Nikifor II^† • German III • Josif I • Jovan XI • Grigorije II • Atanasije I • Jovan XII • Nefon I • Jovan XIII • Gerasim I • Isak • Jovan XIV • Isidor I • Kalist I • Filotej • Makarije • Nil • Antonije IV • Kalist II • Matej I • Eufimije II • Josif II • Mitrofan II • Grigorije III • Atanasije II

Patrijarsi Carigrada
Otomanski period (1453–1923)

Genadije II • Isidor II • Sofronije I • Joasaf I • Marko II • Simeon • Dionisije I • Rafael I • Maksim III • Nefon II • Maksim IV • Joakim I • Pahomije I • Teolept I • Jeremija I • Joanikije I • Dionisije II • Joasaf II • Mitrofan III • Jeremija II • Pahomije II • Teolept II • Matej II • Gavrilo I • Teofan I • Meletije I • Neofit II • Rafael II • Kiril I • Timotije II • Grigorije IV • Antim II • Kiril II • Atanasije III • Neofit III • Partenije I • Partenije II • Joanikije II • Kiril III • Pajsije I • Partenije III • Gavrilo II • Partenije IV • Dionisije III • Kliment • Metodije III • Dionisije IV • Gerasim II • Atanasije IV • Jakov • Kalinik II • Neofit IV • Gavrilo III • Neofit V • Kiprijan • Atanasije V • Kiril IV • Kozma III • Jeremija III • Kalinik III^‡ • Pajsije II • Serafim I • Neofit VI • Kiril V • Kalinik IV (III) • Serafim II • Joanikije III • Samjuel • Meletije II • Teodisije II • Sofronije II • Gavrilo IV • Prokopije • Neofit VII • Gerasim III • Georgije V • Kalinik V (IV) • Jeremija IV • Kiril VI • Evgenije II • Antim III • Krisant • Agatangel • Konstantije I • Konstantije II • Georgije VI • Antim IV • Antim V • German IV • Meletije III • Antim VI • Kiril VII • Joakim II • Sofronije III • Joakim III • Joakim IV • Dionisije V • Neofit VIII • Antim VII • Konstantin V • German V • Meletije IV

Patrijarsi Carigrada
Moderni period (od 1923)