Filogenija pterosaura

Filogenija pterosaura zahtijeva razna filogenetska stabla koja su se koristila za klasifikaciju pterosaura i različita viđenja tih životinja. Filogenija pterosaura trenutno je predmet mnogih sporova, a dolje je predstavljeno nekoliko hipoteza.

Matrica obuhvata 19 grupa pterosaura (od kojih je većina iznad razine vrste) kao i jednu vanjsku grupu (Euparkeria capensis). Taksoni su kodirani prema 60 osobina.

Matrica obuhvata 39 važećih vrsta pterosaura, iako se Rhamphorhynchus longicaudus i Nyctosaurus bonneri obično smatraju sinonimnim sa R. muensteri i N. gracilis, kao i tri vrste kao vanjske grupe (Ornithosuchus longidens, Herrerasaurus ischigualastensis i Scleromochlus taylori). Taksoni su kodirani prema 74 osobine.

Brian Blake Andres je 2010. u svojoj disertaciji napisao recenziju filogenije pterosaura. Njegova filogenetska analiza kombinirala je podatke iz tri različite matrice: Kellnerove izvorne analize (2003) i njenih ažuriranja (Kellner (2004), Wang et al. (2005) i Wang et al. (2009)), Unwinove izvorne analize (2003) i njenih ažuriranja (Unwin (2002), Unwin (2004), Lu et al. (2008) i Lu et al. (2009)) i prethodnih analiza od strane Andres et al. (2005), Andres i Ji (2008) i Andres et al. (2010). Dodatne osobine preuzete su iz DallaVecchia (2009), Bennettovih analiza (1993-1994) i raznih starijih, nefilogenetskih članaka.^[1]

Matrica obuhvata 100 važećih vrste pterosaura as jednom vanjskom grupom (Euparkeria capensis). To predstavlja 70,4% od 142 poznate vrste pterosaura. One su ocijenjene na osnovu 183 morfološke osobine (u usporedbi sa 3 vanjske grupe i 57 unutrašnjih grupa koje su ocijenjene na osnovu 89 osobina u Wang et al. 2009 [najnovijoj verziji Kellnerove analize] i sa 1 vanjskom grupom i 59 unutrašnjih grupa koje su ocijenjena na osnovu 117 osobina u Lu et al. 2012 [najnovijoj verziji Unwinove analize]).^[2] Nastala topologija ima veću podršku i bolje je riješena od prethodnih analiza. Nadalje, kodira samo vrste kao krajnje taksone, (za razliku od nekih analiza, npr. Unwin (2003), koje su uglavnom koristile porodice) i koristi holotipske primjerke za kodiranja (za razliku od nekih analiza, npr. Kellner (2003)).^[1] Tu filogenetsku analizu koristili su Richard J. Butler, Stephen L. Brusatte, Brian B. Andres i Roger B. J. Benson (2012) kako bi ocijenili morfološki diverzitet i sklonosti pri uzimanju uzoraka iz Pterosauria.^[2] Članak sa fokusom na filogeniju pterosaura (Andres, u tisku) bit će objavljen u predstojećoj knjizi po imenu "The Pterosauria".^[3] Ažuriranu i bolje riješenu verziju ove filogenije službeno su objavili Andres i Myers (2013), sa 185 osobina i 109 taksona kao unutrašnjih grupa. Dolje je kladogram koji pokazuje te rezultate nakon isključenja tri taksona koji se mogu kodirati samo za jednu osobinu (nazivi kladusa prema Andres & Myers, 2013).^[4]

• Popis pterosaura
• Pterosauri

• Pterosauria @ Mikko's Phylogeny Archive Arhivirano 2007-03-29 na Wayback Machine-u

• Kellner, A. W. A., (2003): Pterosaur phylogeny and comments on the evolutionary history of the group. pp. 105-137. — in Buffetaut, E. & Mazin, J.-M., (eds.) (2003): Evolution and Palaeobiology of Pterosaurs. Geological Society of London, Special Publications 217, London, 1-347

• Peters, D., (2007): The origin and radiation of the Pterosauria — in Flugsaurier: The Wellnhofer pterosaur meeting, Munich, 2007, 27-28

• Unwin, D. M., 2003: On the phylogeny and evolutionary history of pterosaurs. pp. 139-190. — in Buffetaut, E. & Mazin, J.-M., (eds.) (2003): Evolution and Palaeobiology of Pterosaurs. Geological Society of London, Special Publications 217, London, 1-347

• Wellnhofer, P., (1991): The Illustrated Encyclopedia of Pterosaurs. Salamander Books Ltd., London, pp. 192