Ljudi bez nade

6. 1. 1966 (1966-01-06)

Trajanje95 min.Zemlja

MađarskaJezikmađarskiBudžet17 mil. forintiBruto prihodpreko 1 mil. prodanih kino-ulaznica (Mađarska)

Szegénylegények (sh. Ljudi bez nade) je mađarski crno-bijeli film snimljen u režiji Miklósa Jancsóa i premijerno prikazan početkom 1966. godine, poznat kao jedno od najcijenjenijih ostvarenja u historiji mađarske kinematografije.

Radnja se događa 1860-ih u pusztama na istoku Mađarske, koja je tada bila pod austrijskom vlašću, ali gdje još uvijek, kao odmetnici, operiraju nekadašnji ustanici poraženi 1849. godine. Protagonisti su seljaci i odmetnici koje su austrijske vlasti smjestile u logore nastojeći ih razotkriti, pri čemu se primjenjuju kako tortura, tako i razni psihološki trikovi koji odmetnike tjeraju da se okrenu jedni protiv drugih.

Ljudi bez nade su snimljeni po scenariju Gyule Hernádija, koji će kasnije postati čest Jancsóv suradnik. Sam Jancsó je u filmu izuzetno vješto koristio lokalitete puszte, ali i crno-bijelu fotografiju kako bi stvorio izuzetno mračan ugođaj. Film je karakteriziralo i Jancsóvo inzistiranje na dugim kadrovima i korištenju totala, koji će postati njegov zaštitni znak, ali i prilično eksplicitno nasilje, pesimizam, te mračan, poluironičan kraj. Tadašnjoj publici je pažnju privukla i scena u kojoj se gola djevojka bičuje, što je dotada bila prilična rijetkost za evropski film, a pogotovo za kinematografije Istočnog bloka; inzistiranje na golotinji će kasnije, pogotovo 1970-ih, postati jednim od važnih elemenata Jancsóvog opusa.

Usprkos mračnom sadržaju, Ljudi bez nade su postigli izuzetnu gledanost u samoj Mađarakoj, tako da je prilikom originalne kino-distribucije prodano čak milion ulaznica. Kada se film trebao prikazati u inozemstvu, prije svega u tadašnjem Zapadnom bloku, pojavile su se špekulacije da njegov sadržaj predstavlja zapravo alegorijski prikaz nedavne i traumatične mađarske prošlosti, odnosno brutalno gušenje antikomunističkog ustanka 1956. godine. Ljudi bez nade su svejedno prikazani na Kanskom festivalu, ali ne prije nego što je Jancsó posebnom izjavom negirao sve suvremene konotacije; godine 2002. je u intervjuu, pak, rekao da je "jasno da to nije bila istina". Film je i kod stranih kritičara doživio veliki uspjeh, te se smatra jednim od najboljih ostvarenja mađarske kinematografije, a Jancsó je postao i jedan od najuglednijih evropskih filmaša.